Trebao bi mi dar pripovjedača, a raspolažem isključivo sposobnošću svje-
doka i voljom da fiksiram neka iskustva kao zalog duboke veze sa zavičajem 
svih mojih predaka. Osjećanje duga prema bliskoj mi (a nepotpuno vlastitoj) 
sredini vodilo me da nastojim otok što više usvojiti. A to se moglo ponajprije 
hodanjem, jedino pješak može osvojiti teren i samo se ljudskim korakom 
može steći potpuniji dojam o svojstvima zemlje. (u: Poljima i prodoljima: 
hvarski mali noćni hodopis) 

Potaknuti mediteranskim slikama noćnog „hodopisa“ hrvatskog akademi-
ka, sveučilišnog profesora i književnika Tonka Maroevića organiziramo ži-
riranu izložbu koja će se u galeriji Oris Kuće arhitekture održati početkom 
rujna 2017. Oris Kuća arhitekture poziva sve zainteresirane kreativce da se, 
nadahnuti ovim tekstom, odazovu pozivu i prijave svoje radove. Impresioni-
stička priroda ovog literarnog teksta trebala bi poslužiti kao inspiracija, a ne 
strogi okvir u koji se radovi moraju uklopiti.

Smještena u multifunkcionalnoj i multimedijalnoj dvorani Oris Kuće arhi-
tekture, Oris galerija otvorena je 2015. i od tada obogaćuje Orisovu arhitek-
tonsku misiju zanimljivim i brojnim domaćim i međunarodnim izložbama 
čiji se program ne iscrpljuje isključivo u sferi arhitekture. Višedisciplinarni 
pristup galerijskog programa dodatno je naglašen ovim pozivom koji uk-
ljučuje sve umjetničke medije i otvoren je svim umjetničkim područjima i 
tehnikama – slikarstvu, kiparstvu, ilustraciji i animaciji, videu, fotografiji i 
raznim drugim hibridnim disciplinama. Pozivu prilažemo cjeloviti tekst T. 
Maroevića 

Poljima i prodoljima: hvarski mali noćni hodopis.

Na poziv se mogu prijaviti samo do sada neizlagani radovi odnosno oni na-
stali isključivo u svrhu natječaja, a pozivu se mogu odazvati umjetnici do 35 
godina. Stručni žiri napravit će selekciju od 15-25 radova koji će biti pred-
stavljeni na izložbi. Odabrana djela bit će objavljena u posebnom katalogu u 
izdanju Orisa, a izložbu će popratiti i prilog u Orisu, časopisu za arhitekturu 
i kulturu življenja.

POZIV NA SUDJELOVANJE U IZLOŽBENOM PROJEKTU

Poziv je otvoren do 2. lipnja 2017., a popis selektiranih radova objavit ćemo 
2. srpnja 2017. 

Prilikom prijave na sudjelovanje molimo vas da priložite osnovne informaci-
je o radu koji namjeravate predložiti. Potrebno je poslati CV, kratak tekstu-
alni opis rada kao i neki vizualni prilog – fotografiju, skicu, video, nacrt i dr.

Molimo da se prilikom prijave radova vodi računa o prostornim mogućno-
stima galerije Oris Kuće arhitekture koju možete posjetiti na adresi Ulica 
kralja Držislava 3, 10 000 Zagreb.

Prijave i eventualna pitanja šalju se na mail adresu: ana.bedenko@oris.hr

POLJIMA I PRODOLJIMA

Hvarski mali noćni hodopis

Nisam na otoku rođen. I ne živim na njemu. Ipak imam iluziju da sam s 
njime posebno srođen, da nigdje drugdje na svijetu nisam kod kuće kao 
u hvarskome Staromu gradu. Razlog je tomu učestalost dolazaka od naj-
ranije mladosti, uska povezanost sa srodnicima i prijateljima, a ponajprije 
raznolikost i bogatstvo doživljaja u svim godišnjima dobima i na vrlo razli-
čitim lokalitetima, kako na moru tako i na kraju. Ne mogu naravno kazati 
da sam čitav otok prošao, da sam zavirio u sve njegove otajne ambijente ili 
doplovio (da ne kažem: doplivao) u brojne njegove uvale i primorske zakut-
ke, ali smijem potvrditi da sam nastojao odmjeriti mu koordinate i upoznati 
mu razmjere.

Neću sada govoriti o uljuđenom i pitomom 

Pajizu, o njegovim kalama i pja-

cetama, o njegovim dvorima i vrtovima, salonima i konobama, pa ni o neus-
poredivom Tvrdalju. Trebao bi mi dar pripovjedača, a raspolažem isključivo 
sposobnošću svjedoka i voljom da fiksiram neka iskustva kao zalog duboke 
veze sa zavičajem svih mojih predaka. Osjećanje duga prema bliskoj mi (a 
nepotpuno vlastitoj) sredini vodilo me da nastojim otok što više usvojiti. A to 
se moglo ponajprije hodanjem, jedino pješak može osvojiti teren i samo se 
ljudskim korakom može steći potpuniji dojam o svojstvima zemlje.

Šetajući s kraja na kraj izdužene uvale, još kao dječak mogao sam upoznati 
obrađene vinograde i lučice s brodovima, dijelom zanemarene maslinike 
i mjesta samotnih kupanja. Kad sam se uspeo na obližnju Glavicu uspio 
sam pogledom obuhvatiti iznimno široku panoramu, a kad sam od te – niti 
stometarske – Glavice nastavio do obližnjih zaselaka Rudine otvarala mi 
se vizura na drugu stranu, na kanal što Hvar dijeli od Brača (a Brač kru-
ni impozantna Vidova gora). Malo veći, odrasliji, puteljkom preko Budinjca 
(sada makijom zaraslim) uspinjao bih se i do najvišega otočnog vrha, glavi-
ce svetoga Mikule, s kojega je pogled pucao na strme južne otočne padine, 
na otok Šćedro pod okom, na udaljeniji Vis i Biševo i konačno na zanosnu 
nedohvatnu pučinu. Vraćajući se s osvojenoga vrha prolazio bih nekim dru-
gim putem i udisao pravi šumski zrak, jer ma koliko oblikom uzak i tanak, 
izdužen, Hvar ima i središnje prostore gotovo kontinentalnoga ugođaja.

Lijepo je bilo probuditi se malo ranije, prije žarka sunca, pa skoknuti do vidi-
kovca zvanog Likorova kuća, s kojega se odozgo smireno motre kuće sva tri 
Dola. Kad je bilo više volje, dalo se i produžiti do pretpovijesne uzvisine Pur-
kin kuk i odgovarajuće gradine. Ili pak krenuti na sasvim drugu, sjevernu, 
stranu pa se spustiti u razvedenu uvalu Žukova, odnosno ići malo zapadnije 
do pitomoga zaljeva Ključna. Pješačiti do Maslinice ili do Zavale nije bio ve-
lik izazov (uostalom, češće se do njih dolazilo brodom), ali želja da dohodam 
do punte Kabla dugo mi se nije mogla ispuniti, pa sam do toga žuđenog 
odredišta dospio tek pošto je vojska napustila zauzeti, za civile zabranjeni 
teren. Ali obijesnu namjeru da dopješačim i do grada Hvara, prelazeći preko 
Selaca, Grablja i Brusja nije mogla spriječiti ni opasna ljetna sparina.

Povodom 2400. godine osnutka Farosa

To su koordinate mojega pješačkog upoznavanja otoka, mojih povremenih lu-
tanja i landranja. Automobilima i brodićima prošao sam pak većinom otočnih 
cesta, bio u Svetoj Nediji i Ivan dolcu, u Basini i u Mudrom dolcu, da postaje 
puta do Sućurja sad ne nabrajam (ali zastanak u Gdinju, u kući ponosne obi-
telji Radovanović zaslužuje spomen). Svi su ti puti bili u društvu i u dragoj 
pratnji, pa kao da ne spadaju u moj najintimniji, najprisniji, najpovlašteniji, 
najegoističniji dijalog s otokom, da ne kažem: moj obračun s Hvarom.

Pravi razgovor s otočnom baštinom mogao sam najbolje voditi u mraku, u 
noćnoj tišini i odgovarajućoj samoći. Kad bi me umorile dnevne obaveze i 
zabave zaputio bih se u suton barem do obližnjih polja, Garmice, Peče ili 
do Vanjih gomil. Kad bi mi odmaranje također dodijalo poželio bih se malo 
umoriti, pa bih, također s padom mraka, krenuo, recimo, prema Rudini Du-
lčićevih, ili otišao čak i do Šoljanovih (sjećajući se da i kod jednih i kod dru-
gih imam predačkih niti). Na taj bih način dan zaokružio i fizičkim kretanjem 
i emotivnim epilogom, prisjećanjem svega što mi se zbilo u neposrednoj ili 
nešto daljoj prošlosti, a s razmaka hodanjem osvojenoga prostora i mrakom 
zadobijene distance.

Doživljaj mraka, noći, zapravo je za mene duboko hvarski, starogrojski. Nig-
dje drugdje nisam bio toliko u dodiru s tamom, gledajući to s pozitivne i s 
negativne strane. U vrijeme mojega djetinjstva električno se svjetlo gasilo 
već u devet sati, zimi (ljeti je centrala radila do deset), tako da se išlo rano 
spavati, a kućno je svjetlo osiguravao jedino žižak petrolejke ili šterike. Kad 
bi se odlazilo do susjeda svijetlilo se baterijom (ukoliko je bila na raspolaga-
nju). Kod kuće, kod mojih barbâ (očeve braće) bio sam napol domaći, napol 
došljak, a manje me je mučila Preradovićeva pjesma o putniku siromaku, 
kojemu je veći mrak u mraku, nego li prisjećanje na Šenoinu „Kuginu kuću“, 
koju sam, u najranijoj dobi, bio locirao baš oko Križa na ulazu u mjesto, pa 
mi se u mraku vraćala misao o uvećanoj opasnosti.

Kako bilo, mrak je imao i svojih iznimno svijetlih strana. Recimo, kad bi nas 
barba Rate poveo na ribolov „pod sviću“, gdje bi se pod zrakama „Petro-
maxa“ rastvarala prozirna morska dubina u svim svojim slojevima. Da ne 
govorimo o još uzbudljivijem (utoliko rjeđem) doživljaju noćnog odlaska s 
pravim, profesionalnim ribarima; tu je ljeskanje mora, posebno pak svje-
tlucanje iskrica u moru potaknuto kretanjem vesala, zadobijalo upravo za-
nosnu ljepotu. A ljeti, kad bi nam dozvolili spavati na terasi, na otvorenom, 
zbog gašenja gradske rasvjete, nebo je odsijevalo treperenjem zvijezda 
kakvo se nije moglo doživjeti u splitskoj gradskoj sredini. Još jači doživljaj 
zvjezdanog neba imali smo kad bismo prostrli deke u polju (čuvajući urod) 
ili na nekom šljunčanom žalu (odmarajući se za ribolova).

Naročitu gustinu i tišinu dobijala je hvarska noć u tri sata ujutro, pogotovo u 
zimskim uvjetima. Naime, tada su nas budili da se, bez svjetla u sobi i na ulici, 
obučemo i spremimo za brod, koji je u četiri sata polazio prema Splitu. Izlazak 
u hladni mrak razbudio bi brata i mene i samo nas je ponos na našu hrabrost 
jačao da izdržimo. A možda i vesela zloba kad bismo vidjeli kako su neki pos-
panci, manje odlučni i spremni, zakasnili na brod, a mi smo s palube broda, 
koji je već pustio cimu, promatrali njihovo uzaludno trčanje do ruba rive i do 
već nedohvatnog plovećeg cilja. Šalu na stranu, kad bismo se pak sami zatekli 
u mračnim sobama velike i poluprazne stojne kuće nije nam bilo do smijeha.

Eto, u takvu noć dobijao bih volju da izađem u prirodu, da prodrem kroz 
mrak do neke udaljene i markantne točke. Najradije bih izlazio iz grada 
prema istoku, prošao bih Šiberiju i Granicu, nastavio uz Vinariju i zaputio 

se starim putem prema Vrboskoj. Ako bi bila mjesečina, dobro, a ako ne 
možda još zanimljivije i uzbudljivije. Nisam se više plašio macićina (duhova 
mladih umrlih), bio sam prestar za to, ali bilo me pomalo stid ako me tko 
vidi i zapita gdje idem i što radim u to mrklo doba. Neće nitko pomisliti da 
baš idem u krađu grožđa ili smokava, ali da su neka nečista posla moglo je 
svakomu pasti na pamet. A meni se naprosto išlo da se nahodam i da u miru 
sam sa sobom pregruntam dnevne misli i provjetrim mozak.

Išao sam u polje, u starogradsko polje, a zapravo u polja mnogih mješta-
na i suseljana, među kojima i mnoštvo mojih raznorodnih predaka, dijelom 
vlasnika, a većim dijelom samo zakupnika i obrađivača. Poželio sam proše-
tati poljima, proskitati prodoljima, uvalama između brežuljkastih padina na 
rubu središnjega areala. A riječ prodolja pripada literarnom leksiku, lektiri, 
stihu Ante Tresića Pavičića: „Prodolja skrivna mramorite Ljesne“, za koji je 
Grgo Gamulin tvrdio da je jedini autentični ishod svih lirskih napora hvar-
skih pisaca, jer je otoku pridavao mitsku dimenziju, imenujući ga uostalom 
starim slavenskim nazivom, što bi asocirao njegovu pošumljenost (ljes) na 
blistavoj kamenitoj (mramoritoj) podlozi.

Moje noćno putovanje time zadobija i eruditsku nit. Takoreći nehotice pri-
kradaju se prisjećanja, podlo prodire i patetika. Kako zaboraviti da ulazim 
u prostor posvećen radom već stotina naraštaja, osnovan i pedantno par-
celiran prije dvije tisuće i više godina. A što su to učinili Grci, naši idealni 
prethodnici i zatočenici bitnih tekovina europske kulture, moglo je samo 
uvećati osjećaj važnosti ambijenta, pa i mojem prolasku dati neku relaciju 
(učiniti me proporcionalno sitnim u odnosu na vremenske raspone što idu 
nekako od Aristotelova rođenja).

Moja staza prema Vrboskoj ide uz sam sjeverni rub tog agera (

ager Pha-

rensis, nazivahu ga Rimljani, Hora Faroi pak Grci), a utabana je jamačno od 
najdavnijih dana. Suhozidine i gomile uz nju, međutim, većinom su nešto 
recentnije, no s nemalom patinom davnine i uložena truda, a nabijeno ka-
menje na putu čini da svaki korak treba pažljivo odmjeriti, pogotovo ukoliko 
je vidljivost znatno ograničena (zbog pomrčine). Ali važni su prostorni ori-
jentiri, poneki poljski trim ili, pogotovo, crkvica, kapela. Malo po izlasku iz 
grada naići ću na kamenu kapelu zvanu Gospojina, a kad malo produžim 
udesno, južno doći ću i do svete 

Jeline (s kamenim reljefom lava), kao što 

pri prilazu Rudini dolazak do kapelice svetoga 

Avliža označava (bolju, veću, 

strmiju) polovicu puta. Doista, svetački toponimi više su nego dobrodošli u 
snalaženju, a noću pak mogu biti svojevrsni duhovni svjetionici.

Lijevo od Gospojine, na maloj uzvisini je Starač, polje naslijeđeno i dugo u 
obitelji. Moja braća Jakša i Vinko, a pogotovo moj rođak Tonči, dijelom i da-
nas nastavljaju tradiciju, pa su malo obnovili, malo dopunili, malo još kupili, 
pa stvorili kutak gdje se može ponešto raditi i potom se prepustiti odmara-
nju, takoreći ladanju. Prolazim noću i nitko neće vidjeti da sam se zacrvenio 
što i sam ne sudjelujem u tim zahvatima, a uspomene me vode u daleka 
vremena, prije više od pola stoljeća, kad sam s veseljem znao sudjelovati 
u jematvi (trganju grožđa, koje je onda bila prava fešta, jer je vino donosilo 
ozbiljan dohodak), a koji put i u kopanju ili žanjonju (žetvi) lavande. A još je 
udaljenije doba kad nas je barba Šime na konju (ili, potom, na mulu) vodio 
u polja. Čak trojica malenih zajedno smo jahali na živomu i možete zamisliti 
kako smo se važnima osjećali.

Opterećen sjećanjima nastavljam hod i snalazim se pogledajući prema Dolu 
sv. Mihovila, crkvi na brežuljku s južne strane. Kad prođem dolske krajeve 

onda sam već duboko u polju i teško da ću više naići na čovjeka. Ipak, i u 
kasno noćno doba, ljeti, poneki automobil svojim farovima razbija tamu, a 
neki prolaze i starim putem gdje se mimoilaze sa mnom. Blaženu noćnu ti-
šinu povremeno, a sustavno, prekida samo lavež pasa, razasutih po raznim 
dijelovima polja, najčešće uz poljske kućice. Kad ne čuješ pse čini ti se da 
pratiš kako sama zemlja diše, u svakom slučaju isparava preko dana na-
kupljenu vrelinu i mijenja je novostečenom svježinom. U jednom trenutku, 
zgranut, začujem i groktanje, trgnem se od straha, da bih u sebi osvijestio 
kako poljima lutaju i divlje svinje.

Siđem li ponegdje s glavne staze nailazim na lijepo sređene nizove trsja, na 
lijehe povrća, najčešće pomidora i krumpira, ali naravno ništa ne berem i 
ne kidam. Tu i tamo siječem se sa zidićima koji prate smjer staroga grčkoga 
katastra, podjele koju su izvršili doseljenici s egejskog otoka Parosa, kad 
su sišli s brodova, prepoznavši u plodnoj ravnici šansu dobroga novog živ-
ljenja. Mjera koju su ti sljedbenici pitagorejaca nametnuli prostoru i danas 
još funkcionira kao kriterij i kao usmjerenje, pa su na više mjesta danas 
označeni tragovi njihovih intervencija. U svakom slučaju ortogonalna mreža 
komunikacija plod je njihovih zasada.

Stigao sam pritom do raskrižja puteva, lijevo bih otišao u valu Basina, desno 
pak u Vrbanj. Vidim iz daljine vrbanjski zvonik, kampanel opjevan od Pereta 
Ljubića, a mislim s ljubavlju na slike i prijateljstvo barba Jakova Bratanića, 
koji je za mjesta i ambijente, skromne spomenike i pučku tradiciju svojega (i 
našega) zavičaja našao odgovarajuće likovne korelative. Uputim li se mišlju 
dalje prema jugu doprijet ću i do Vrisnika, mjesta otkuda su Franičevići, 
Marin i Jure, čakavski rapsodi i tvorci ljudskih kronika, a barem za epopeju 
Marinova Mikule Trudnega smijemo ustvrditi kako je izrazila etos stoljetnog 
obrađivanja, mučnoga kopanja i škrtoga življenja na inače plodnom tlu, ko-
jim prolazim. Ne zaboravljam ni da je iz Vrisnika i majka mojega prijatelja 
Zvonka Mrkonjića, pjesnika koji je svoju hvarsku genetsku dionicu sublimi-
rao u univerzalniji mediteranizam.

Koji kilometar dalje prolazim uz aerodrom, srećom još samo mali, poljski, 
prikladan jedino za polijetanje i slijetanje privatnih dvomotoraca, dvosjeda 
ili tek nešto većih letjelica. Sretan sam što se odustalo od ideje da se ae-
rodrom proširuje i pretvori u pravu zračnu luku, da se trasa znatno uveća 
i asfaltira, te ne samo uništi znatan areal obradivoga zemljišta nego i za-
uvijek dokine mir i spokoj središnjega dijela otočne ravnice, prostora zbog 
kojega je otok i naseljavan i kultiviran. Šetajući uz par „parkiranih“ avionči-
ća blagoslivljem odluku o odlaganju rekonstrukcije, jer i osobno – sasvim 
aktualno – uživam u tišini koja s prostire oko zaspalih, zasanjanih, inače 
bučnih, strojeva.

Korak po korak i stigao sam na domak Vrboske. Crkva-tvrđava vidi se iz 
daljine i doima sasvim monumentalno, uvjerljivo, da ne kažem zastrašu-
juće. Spuštam se u mjesto, prolazim uz mjesni morski kanal, presječen (ili 
obogačen) starim kamenim mostom, po sredini još dopunjen skladnim oto-
čićem. Dva su sata po ponoći i još ponetko sjedi ispred zatvorenoga kafića, 
a na rivi-marini po usidrenim brodovima također se čuje koji znak života. 
Mimoilazeći obalnu benzinsku stanicu nastavljam putem uz more prema 
Jelsi, stazom kojom sam prolazio u mnogo navrata tijekom desetljeća.

Začuđuje me gustoća izgradnje, gotovo uz čitav put niknule su vile ili iznaj-
mivališta, a kad sam davno dolazio profesoru Gamulinu u njegovu Vitarnju 
bilo je svega par usamljenih kuća. Vitarnja, otvorena prema veličanstvenom 

Biokovu, unosi dah 

teraferme u hvarsku pitominu, podsjeća nas da je većina 

stanovništva pristigla s obližnjega kopna (a prije toga iz većih daljina), pa 
tako i nosioci mojega obiteljskog prezimena. Kako su se u međuvremenu 
povezali s nizom većih i manjih starosjedilaca, slojevita nam genealogija 
nije nipošto jednostrana, makar poprilično otočno endemska. I na taj način, 
mislim si hodajući, i tješim se, učvršćujem svoju pripadnost otoku.

Ulazim u Jelsu, pokraj novih i starih hotela, a na ulazu u mjesto dična je 
kuća Dubokovića, sa salonom iz građanskog doba kao podsjećanjem na 
minule dane, pa i lijepe sastanke. Putem ne susrećem nikoga, odveć je ka-
sno, ali ne mogu odoljeti a da ne zavirim u središte mjesta, opkoračim oko 
barokne crkve sv. Ivana na malom trgu, što je svakako spomenik dostojan 
nježne participacije. Iz Jelse se odlučujem vratiti standardnom automobil-
skom cestom (da ne idem natrag istim putem kojim sam došao, a i kraće je, 
jer kasno je, vrijeme da što prije stignem kući).

Dakle, sada pješačim po tvrdom asfaltu i svaku toliko moram sići s kolnika, 
jer me mimoilaze automobili. Makar je već oko tri sata po ponoći promet 
sasvim ne sustaje; dapače, do pred jutro će se samo povećavati jer se ljudi, 
gosti, vraćaju iz jednoga i iz drugoga smjera, budući da su potražili neku 
promjenu u inače naglo upoznatom i brzo emotivno potrošenom novom bo-
ravištu. Neki mi nude da će me povesti, a to odlučno odbijam, želeći zaokru-
žiti svoj mali noćni izlet u vidu hodočašća izvorima. Meni moje ljetno – nekoć 
i zimsko – boravište nipošto nije dodijalo i jedva čekam da se vratim „u 
bazu“. Desetak kilometara krutog pješačenja nije malo, ali praćeno je za-
dovoljstvom doživljaja, koji su manje vizualni, više nutarnji, intimni, takoreći 
„ispod spuštenijeh trepavica“.

Stižem do križa na ulazu u Stari grad, potom do crkve svete Lucije, otkud 
se vidi kuća mojega noneta i mojih 

barbâ, uz koju je vezan najveći dio mojih 

dječačkih i mladenačkih zbivanja. Mislim s ljubavlju na sve njih, još na rođa-
ke i tete, na prijatelje iz davnih dana. Premda sam u šetnju otišao samotan, 
baš da malo budem sam sa sobom, zapravo sam putem ponio misli na bli-
žnje i daljnje, odnosno oni su me pratili u prisjećanjima.

Nekim je piscima bila dovoljna vlastita soba da sačine uzbudljiv putopis, 
drugima su trebali široki kontinentalni prostori da dadu najsuhlji izvještaj. 
Moj mali hodopis od jedne noći (a složen od isječaka i spomena nekoliko 
raznih noćiju) samo je iskaz vjernosti milom mi prostoru, potvrda da sam 
svjestan kako stižući u Stari grad znadem da dolazim doma.

 

        
 

 

Tonko Maroević